Cervikalni bisevi spadaju u pretrage kojima se detektira prisutnost određenih patoloških bakterija i virusa u ženskom genitalnom traktu. Vrlo često se dešava da žene nemaju nikakvih specifičnih simptoma, a zaražene su mikroorganizmima koji mogu uzrokovati neplodnost, probleme u trudnoći, kronične bolove u maloj zdjelici, infekcije mokraćnih puteva ili razvoj malignih oboljenja. Zaražene žene su, u isto vrijeme, izvor infekcije koju mogu prenositi dalje u novim spolnim kontaktima, ne znajući da su zaražene.

Cervikalni brisevi se mogu raditi na spolno prenosive bolesti te bakterije i gljivice koje se normalno nalaze u crijevnom i genitalnom traktu, ali kad se razmnože, uzrokuju simptome određenih bolesti.

Kompletni cervikalni brisevi obuhvaćaju testiranje na aerobe, klamidiju trahomatis, gonoreju, trihomonas vaginalis, mikoplazmu genitalium, mikoplazmu hominis, ureaplazmu urealiticum, ureaplazmu parvum, kandidu, herpes simpleks viruse i humani papiloma viruse.

Spolno prenosive bolesti mogu se dijagnosticirati kod žena putem cervikalnih / vaginalnih briseva, putem urina ili putem krvi, ovisno o uzročniku. Kod žena se preferira testiranje preko cervikalnih / vaginalnih briseva, dok se kod muškaraca testovi rade iz uzorka urina.
Preko briseva se testiraju sljedeće spolno prenosive bolesti: klamidija trahomatis, gonoreja, trihomonas vaginalis, mikoplazma genitalium, mikoplazma hominis, ureaplazma urealiticum, ureaplazma parvum, herpes simpleks virus i humani papiloma virus.
Preko krvi se testiraju sljedeće spolno prenosive bolesti: HIV, sifilis, herpes simplex virus, hepatitis B i C.

U Zavodu za javno zdravstvo postoji Savjetovalište za promicanje spolnog zdravlja gdje se besplatno i anonimno mogu raditi krvne pretrage na navedene spolno prenosive bolesti, nije potrebna uputnica niti najava.

Cervikalni brisevi se mogu raditi zbog određenih simptoma koje pacijentica osjeća ili u preventivne svrhe u sklopu probira na spolno prenosive bolesti ili prije planiranja trudnoće.

Stanja kod kojih se savjetuju cervikalni brisevi su: bolovi u maloj zdjelici, pojačani iscjedak iz rodnice ili mokraćne cijevi, pečenje, svrbež, nenormalna krvarenja iz rodnice, evidentna upala ženskih organa, bolovi kod mokrenja, obrada neplodnosti, priprema za trudnoću te specifični simptomi za pojedine spolno prenosive bolesti koje analizira ginekolog te daje upute za ciljana testiranja.

Brisevi se najčešće ponavljaju dva do tri mjeseca nakon završetka terapije.

Da li sve žene moraju raditi cervikalne briseve ako nemaju nikakve simptome, a spolno su aktivne? Ne moraju. Probir na spolno prenosive bolesti, kod osoba koje nemaju simptome, se temelji na individualnom pristupu. Iako su sve spolno aktivne osobe pod određenim rizikom za obolijevanje od spolno prenosivih bolesti, probir je usmjeren na one čiji je rizik veći. Ginekolog, tijekom razgovora s pacijenticom i ginekološkog pregleda, savjetuje o potrebitosti testiranja na spolno prenosive bolesti. Isto tako ginekolog određuje interval u kojem će biti potrebno ponavljati briseve, ovisno o rezultatima briseva i spolnim aktivnostima pojedine žene. Brisevi se najčešće ponavljaju dva do tri mjeseca nakon završetka terapije.

Povišeni rizici za spolno prenosive bolesti su:

• Novi seksualni partner u zadnjih 60 dana.
• Više seksualnih partnera ili seksualni partner koji ima istodobnih više seksualnih partnera.
• Odnos sa seksualnim partnerima koji su nedavno bili liječeni od spolno prenosivih bolesti.
• Nikakvo ili nedosljedno korištenje kondoma izvan obostrano monogamnog seksualnog partnerstva.
• Seksualni odnosi za novac ili drogu.
• Seksualni kontakt (oralni, analni, penilni ili vaginalni) sa ljudima koji zarađuju seksualnim uslugama.
• Upoznavanje i odnos s anonimnim partnerima na internetu.
• Mlađa životna dob.

Uzorci se mogu se obrađivati na dva načina: kultivacijom uzročnika na hranjivim podlogama ili preko PCR metode

Uzorci koji se uzimaju putem cervikalnih briseva mogu se obrađivati na dva načina: kultivacijom uzročnika na hranjivim podlogama ili preko PCR metode, ovisno za kojeg uzročnika se radi pretraga. Kod kultivacije bakterija ili gljivica radi se antibiogram / antimikogram koji pokazuje na koje antibiotike / antimikotike su pojedine bakterije i gljivice najosjetljivije. Na taj način se prepisuje ciljano liječenje lijekom koji će imati optimalan učinak u liječenju. Nisu sve bakterije jednako osjetljive na sve antibiotike pa bi liječenje bilo bezuspješno kada bi se koristio lijek na koji je bakterija otporna. Preko antibiograma se utvrđuje osjetljivost pojedinog soja bakterija na pojedine antibiotike.
Preporučljivo je napraviti cervikalne briseve prije planiranja trudnoće. U slučaju da se nađe bakterija koja može ugroziti trudnoću, puno je lakše liječiti ženu koja još nije trudna nego trudnicu. Prije trudnoće se može koristiti širi spektar antibiotika u liječenju. U trudnoći se, zbog bebe, ne smiju koristiti svi antibiotici.

U slučaju da se brisevi nisu stigli napraviti prije trudnoće, bilo bi ih dobro napraviti tijekom trudnoće. Obavezno se rade u slučaju bolova, sukrvice, pojačanog iscjetka, pečenja, svrbeži tijekom trudnoće, kao i prije zahvata tijekom trudnoće (amniocenteza, biopsija korionskih resica).

Vrlo je važno napraviti cervikalne briseve u sklopu obrade neplodnosti. Mnoge bakterije mogu uzrokovati neplodnost ako naprave upalu genitalnog trakta. Upala može biti kroničnog tijeka i pacijentica ne mora imati nikakve simptome, a posljedice upale može biti neplodnost.

U slučaju abnormalnog nalaza PAPA testa, uputno je napraviti cervikalne briseve jer HPV infekcija može biti popraćena prijenosom više vrsta bakterija koje uzrokuju spolno prenosive bolesti.

Priprema za uzimanje cervikalnih briseva / briseva uretre

Tri dana prije uzimanja cervikalnih briseva ne smiju se stavljati nikakve vaginalete u rodnicu i ne bi trebalo imati odnos dan ranije. Postupak uzimanja cervikalnih briseva je isti kao i kod uzimanja PAPA testa. Nije bolan, može biti malo neugodan, a trajanje uzimanja uzoraka je tri do pet minuta. Brisevi se ne uzimaju za vrijeme korištenja antibiotske terapije i za vrijeme menstrualnog krvarenja. Uzorci se šalju u mikrobiološki laboratorij, a nalazi se obično čekaju pet do deset dana.

Brisevi se iz uretre uzimaju u slučaju peckanja, boli ili svrbeži u području uretre, a kada se u analizi urina i urinokulture nije dijagnosticirao uzrok tegoba. Bris uretre se može testirati na sve uzročnike kao i bris cerviksa / vagine. Kod uzimanja brisa uretre bitno je da pacijentica ne mokri 3 sata prije uzimanja uzoraka. Pretraga može biti lagano bolna jer je ušće uretre osjetljivo na dodir, no samo uzimanje brisa traje nekoliko sekundi.

Postupak uzimanja cervikalnih briseva nije bolan

Bitno je da rezultate nalaza interpretira ginekolog u suradnji s pacijenticom. Liječnik će odlučiti o daljnjim postupcima i terapiji. Terapija se propisuje na individualnoj razini s obzirom da brisevi ciljano daju rezultate za svakog pojedinog uzročnika. U slučaju da je potrebno liječenje, liječnik savjetuje o periodu u kojem će se napraviti kontrolni brisevi. Kontrolni brisevi se najčešće uzimaju dva do tri mjeseca nakon terapije.

Brisevi cerviksa / vagine su vrlo važna stavka u očuvanju ženskog zdravlja. Odluku o uzimanju cervikalnih briseva donosi ginekolog u suradnji s pacijenticom na temelju razgovora o tegobama i ginekološkog pregleda. Brisevi se mogu uzimati u preventivne svrhe da se spriječi određena bolest koja može imati dalekosežne posljedice u vidu neplodnosti, problema s trudnoćom, razvoja malignih oboljenja ili se uzimaju u svrhu ciljanog liječenja ako pacijentica ima tegobe vezane uz žensko zdravlje. Rezultat briseva pokazuje koji uzročnik radi tegobe i na koji lijek je osjetljiv, tako da je pristup problematici ciljan i strogo individualan.

Bakterijske i virusne infekcije identificirane cervikalnim brisevima

Klamidija trahomatis

Klamidija trahomatis se prenosi spolnim putem. Infekcije s Chlamydia trachomatis su vrlo česte. Kod žena je primarna korist probira i liječenja smanjenje osobnog rizika od posljedica neplodnosti. Mladim ženama se preporučuje jednom godišnje napraviti cervikalni bris na klamidiju zbog čestih i opsežnih posljedica na plodnost. U muškaraca, koji imaju manji rizik od dugotrajnih posljedica ili češće imaju simptomatsku bolest, glavni razlog za probir i liječenje bio bi smanjiti vjerojatnost ponovne infekcije spolnih partnera i smanjiti ukupni prijenos tih infekcija.

Kod žena je većina klamidijskih infekcija bez simptoma ili s minimalnim simptomima i, ako se ne liječe, mogu dovesti do ozbiljnih komplikacija, uključujući upalnu bolest zdjelice (PID), neplodnost, upalu mokraćnih puteva, komplikacije u trudnoći i kroničnu bol u zdjelici.

Infekcija klamidijom, tijekom trudnoće, povećava rizik od prijevremenog prsnuća ovoja, prijevremenog porođaja i rađanja novorođenčadi niske porođajne težine. Kod novorođenčadi, koje su majke rodile kroz klamidijom zaraženi porođajni kanal, može doći do konjunktivitisa i upale pluća.

Mikoplazma i ureaplazma

Mikoplazma hominis i Ureaplasma spp dio su normalne genitalne flore mnogih žena i muškaraca sa seksualnim iskustvom. Prenose se spolnim putem, koloniziraju vaginu i ne uzrokuju nikakve zdravstvene tegobe. Postotak žena s vaginalnom kolonizacijom ovim organizmima raste nakon puberteta proporcionalno broju seksualnih partnera tijekom života.

Stopa kolonizacije s M. hominis raste brže s povećanjem seksualnog iskustva kod žena nego kod muškaraca, što sugerira da su žene osjetljivije na kolonizaciju. Do odrasle dobi, do 80 posto zdravih žena ima Ureaplasma spp, a 50 posto ima M. hominis u cervikalnom ili vaginalnom sekretu. Seksualno aktivni muškarci također su često kolonizirani s M. hominis bez ikakvih simptoma.
M. hominis i Ureaplasma spp povezuju se s raznim infekcijama genitourinarnog trakta i komplikacijama trudnoće. Međutim, točne uloge Mycoplasma i Ureaplasma spp u takvim bolestima je teško točno definirati jer mnoge zdrave odrasle bez simptoma osobe imaju genitourinarnu kolonizaciju s M. hominis i Ureaplasma spp.

Mikoplazme su rijetko jedini organizmi izolirani iz genitourinarnog uzorka, pa je ponekad teško razlučiti jesu li uzročnici ili ih se jednostavno detektiralo tijekom dijagnostike.

M. hominis i Ureaplasma spp često se nalaze u amnionskoj tekućini žena sa spontanim prijevremenim trudovima, prijevremenim prsnućem ovoja, niskom porođajnom težinom, pobačajem i mrtvorođenčetom. Ureaplazme su među najčešćim mikroorganizmima koji se nalaze u posteljicama koje su pod upalom.

Dijagnostika Mikoplazme i Ureaplazme se radi na dva načina: kultivacija na hranjivim podlogama ili detektcija PCR metodom. PCR metoda je bolji način jer je preciznija i razlikuje patološku Ureaplasmu urealyticum od Ureaplasme parvum koja nema klinički značaj te je nije potrebno liječiti.

Liječenje Ureaplazme i Mikoplazme općenito nije opravdano kod pacijentica za koje se utvrdi da su kolonizirane ovim organizmima, ali nemaju nikakvih simptom niti kliničku bolest. Opravdanost liječenja u tim slučajevima postoji samo u planiranju trudnoće i liječenju neplodnosti

HPV

Infekcija humanim papiloma virusom (HPV) je najčešća spolno prenosiva infekcija, smatra se da se tijekom života virusom zarazi 60-80 % stanovništva. Postoje HPV virusi niskog i visokog rizika za zloćudne bolesti. Biologija virusa visokog rizika opsežno je proučavana i njihova veza sa zloćudnim bolestima je dobro utvrđena, posebno s karcinomima koji zahvaćaju anogenitalni (cervikalni, vaginalni, vulvarni, penilni, analni) trakt i one koji zahvaćaju glavu i vrat (rak usta i ždrijela). Isto tako, infekcija dobroćudnim HPV tipovima uzrokuje pojavu anogenitalnih bradavica te respiratornu papilomatozu grkljana kod djece.

Većina HPV infekcija, uključujući one s visokim rizikom, obično se povuče unutar 12 mjeseci. U PAPA testu se mogu otkriti abnormalnosti niskog stupnja (LSIL) dok traje aktivna infekcija, ali su obično prolazne. HPV infekcije virusom visokog rizika koje traju duže od 12 mjeseci povećavaju vjerojatnost prekanceroznih ili zloćudnih promjena. Srednja dob prekanceroznih oštećenja vrata maternice u PAPA testu javlja se otprilike 10 godina nakon srednje dobi početka spolnog odnosa.

Smatra se da se genitalne HPV infekcije šire nezaštićenim penetrativnim odnosom ili bliskim fizičkim kontaktom koža na kožu koji uključuje zaraženo područje, što znači da kondom nije apsolutna sigurna zaštita za prijenos HPV infekcije. Mjesta na kojima virus perzistira su penis, mošnje, međica, analni kanal, perianalno područje, ulaz u rodnicu, vulva, vrat maternice i usna šupljina. Prijenos zaraze preko zaraženih predmeta, kontakti ruke/anus i ruke/vagina vjerojatno također mogu potencijalno širiti virus, iako dokazi za to nisu konačni.

Cervikalni brisevi na HPV infekciju se najčešće rade nakon nalaza PAPA testa koji pokazuje abnormalnosti stanica da bi se utvrdilo koji tip virusa je aktivan. Isto tako se brisevi mogu napraviti nakon završetka liječenja da se utvrdi je li se virus i dalje razmnožava ili više nije aktivan.

Gonoreja

Gonoreja se prenosi spolnim putem. Infekcija gonorejom dovodi do upale vrata maternice kod žena i upale mokraćnih puteva i prostate kod muškaraca. Neliječena gonoreja može napraviti upalnu bolest zdjelice (PID) kod žena, što može dovesti do ozbiljnih posljedica kao što su neplodnost, izvanmaternična trudnoća i kronična bol u zdjelici. Nerijetko, gonokokne infekcije mogu prodrijeti u cijelo tijelo, što dovodi do diseminiranih gonokoknih infekcija (DGI), koje rezultiraju sindromom gonokoknog artritisa-dermatitisa, gnojnim upalama zglobova, endokarditisom i meningitisom.

Simptomatska infekcija obično se očituje kao vaginalni svrbež i/ili gnojno-sluzavi iscjedak. Neke se žene mogu žaliti na krvarenje u sredini ciklusa ili obilno menstrualno krvarenje.

Simptomi PID-a uključuju bol u zdjelici/abdomenu, abnormalno vaginalno krvarenje i dispareuniju.
Infekcije gonoreje u trudnoći se povezuju s korioamnionitisom, prijevremenim prsnućem ovoja, prijevremenim porodom, malom porođajnom težinom i spontanim pobačajima.

Trihomonas

Trihomonas vaginalis se prenosi spolnim putem i uzrokuje infekciju genitourinarnog trakta. Kod većina žena i muškaraca je infekcija bez simptoma. Neliječena infekcija trihomonasom kod žena može dovesti do upalne bolesti male zdjelice i neplodnosti.

Kod žena simptomi trihomonijaze uključuju: vaginalni iscjedak neugodna mirisa koji može biti pjenast i zelenkasto-žut, svrbež ili peckanje vagine ili područja oko vagine, pečenje ili bol tijekom mokrenja, bol tijekom odnosa.

Infekcija Trihomonasom tijekom trudnoće je povezana s nepovoljnim ishodima uključujući prijevremeno prsnuće ovoja, prijevremeni porođaj i porođaj djeteta niske porođajne težine. Kod muškaraca simptomi uključuju iscjedak iz penisa i pečenje ili bol tijekom mokrenja.

Genitalni herpes

Infekcije herpes simplex virusom tipa 1 i herpes simplex virusom tipa 2 su vrlo česte i raširene. I HSV-1 i HSV-2 mogu uzrokovati genitalni herpes. Genitalni HSV se često ne prepoznaje jer infekcija perzistira najčešće bez simptoma.

Prva infekcija: prosječno razdoblje inkubacije za razvoj genitalnog herpesa nakon zaraze je četiri dana (raspon od 2 do 12 dana). Simptomi primarne genitalne HSV infekcije vrlo su varijabilni. Stanje može biti jako bolno i teško s genitalnim ulkusima, boli kod mokrenja, vrućicom, bolnim limfnim čvorovima u preponama i glavoboljom. Međutim, u drugih bolesnika infekcija je blaga ili potpuno bez simptoma.

Virus najčešće ostane u tijelu i uzrokuje ponovne bolne simptome. No, svaka iduća epizoda je blaža i kratkotrajnija od primarne epizode. Pacijent je zarazan u vrijeme kada izbijaju novi mjehurići, u prosjeku do pet dana. Ponekad dolazi do širenja infekcije i od pacijenata koji nemaju nikakve simptome bolesti.

Virus se dokazuje prisustvom antitijela u krvi ili direktnim uzimanjem uzoraka iz mjehurića ili ranica za vrijeme trajanja bolesti. Brisevi na HSV se ne uzimaju s genitalnog područja u vrijeme kada nema simptoma bolesti.

Kandida

Vulvovaginalna kandidijaza je jedan od najčešćih uzroka vulvovaginalnog svrbeža, pojačanog sirastog iscjetka te crvenila sluznice i kože vulve.

Kandida najčešće nije spolno prenosiva nego se prijenos odvija direktno iz debelog crijeva prema rodnici, no moguć je prijenos kandide s zaraženog partnera na nezaraženog. Kod 25% žena je dio normalne flore rodnice i ne uzrokuje nikakve tegobe. Upalne promjene izazvane kandidom su češće kod: upotrebe antibiotika, dijabetesa, trudnica, imunosupresivnih pacijenata, korištenja oralnih kontraceptiva, genetski predisponiranih žena. Moguća je pojava kandidijaze kod učestalog korištenja sapuna za intimnu njegu, nošenja nepamučnog donjeg rublja, korištenja sintetičkih uložaka, prehrane s puno ugljikohidrata.

Kandida se dijagnosticira ginekološkim pregledom i mikroskopskom analizom uzorka iz rodnice – stupnjem čistoće. Brisevi rodnice se ne rade rutinski za dokazivanje kandide jer su gljivice vrlo često normalni dio flore rodnice. Bris se radi kod pacijentica koje imaju ponavljajuće ili trajne simptome da se utvrdi postoji li kandida koja je otporna na standardno liječenje – azole. U takvim slučajevim često se izolira Candida glabrata, a liječi se ciljano po antimikogramu. Bris se isto tako radi kad kod pacijentice postoje simptomi, a mikroskopski se ne vidi uzročnik (gljivice, trihomonas, clue cell).

Bakterijska vaginoza

Bakterijska vaginoza je kliničko stanje karakterizirano pomakom u vaginalnoj mikroflori od vrste Lactobacillus prema raznolikijim vrstama bakterija, uključujući fakultativne anaerobe. Izmijenjeni mikrobiom uzrokuje porast vaginalnog pH i simptome koji variraju od bez simptoma do vrlo neugodnih (npr. pojačani vaginalni iscjedak i neugodan miris). Vaginoze, osim što uzrokuju lokalne simptome, povećavaju osjetljivost na spolno prenosive infekcije i povećavaju rizik od prijevremenog porođaja. Oko 50% vaginoza ne uzrokuje nikakve simptome. Ako postoji crvenilo, svrbež, peckanje uz iscjedak neugodna mirisa, ne radi se o samoj vaginozi nego o miješanoj infekciji u kojoj najčešće sudjeluje i kandida ili trihomonas.

Vaginoza se ne prenosi spolnim putem u heteroseksualnim vezama, no kod žena koje imaju odnos sa ženama spolni prijenos je moguć. Uzročnici vaginoze su razne aerobne i fakutativno anaerobne bakterije, najčešće Gardnerella vaginalis.
Dijagnoza se temelji na analizi mikroskopskog preparata (stupanj čistoće), PCR ili kultivaciji. Ginekolog određuje koju će metodu dijagnostike koristiti.

Probir na beta-hemolitički streptokok grupe B u trudnoći

Svim trudnicama se rutinski radi bris na beta-hemolitički streptokok grupe B u razdoblju od 36+0 do 37+6 tjedana trudnoće. U 15 do 40% trudnica beta-hemolitički streptokok grupe B živi bez simptoma u probavnom i genitalnom traktu. To je bakterija koja najčešće uzrokuje sepsu kod novorođenčadi tako da se trudnicama, koje su pozitivne na bakteriju, tijekom porođaja daje antibiotska terapija da bi se zaštitila beba. Dokazano je da antibiotska profilaksa koloniziranih trudnica tijekom porođaja smanjuje kod novorođenčadi pojavu sepse uzrokovanu beta-hemolitičkim streptokokom grupe B.

Bris se uzima iz donjeg dijela vagine i rektuma.

Bris se ne radi trudnicama koje su imale pozitivan beta-hemolitički streptokok grupe B u urinokulturi tijekom ove trudnoće ili one koje su rodile prethodno novorođenče s invazivnom bolešću uzrokovanom beta-hemolitički streptokokom grupe B. Trudnice, koje su radile bris zbog prijetećeg prijevremenog porođaja ili prijevremenog prsnuća ovoja, ne moraju ponovno raditi bris u periodu od 36+0 do 37+6 tjedana, osim ako nije prošlo više od pet tjedana od brisa.

Uterobrush s mikrobiološkom analizom

Uterobrush s mikrobiološkom analizom je metoda kojom se analizira mikrobiološko stanje sluznice maternice.

Dešava se da se bakterije „zavuku“ u sluznicu maternice i naprave kroničnu upalu sluznice maternice. Pacijentice s kroničnom upalom sluznice maternice najčešće imaju nepravilna krvarenja unutar ciklusa, točkasta krvarenja, krvarenja nakon odnosa ili produljena menstrualna krvarenja praćena bolovima. Posljedica kronične upale sluznice maternice može biti neplodnost, spontani pobačaji ili prijevremeni porođaji. U navedenim slučajevima ponekad sami cervikalni brisevi nisu dovoljni za analizu postoji li kronična upala u sluznici maternice i koji infektivni organizam uzrokuje upalu, nego je potrebno uzeti uzorak iz same maternice da bi se došlo do navedene bakterije. Najčešće se radi o uobičajenim bakterijama (Escherichia coli, Enterokok…) ili mikoplazmama.

Pretraga se radi tako da se, u sterilnim uvjetima, malom četkicom („uterobrush“) uđe u maternicu te uzme uzorak za analizu. Pretraga nije bolna, može se samo osjetiti lagana nelagoda prilikom ulaska u maternicu. Ne treba posebna priprema za pretragu. Sam zahvat traje 5 minuta. Nakon zahvata nema nikakvog ograničenja fizičkih aktivnosti.

Autor: Dubravka Dedeić, specijalist ginekologije i porodništva

Ginekologija

Ultrazvuk dojki

Porodništvo

Jaruščica 19, Zagreb

Mob 099 31 30 860

Tel 01 36 95 923

Načini plaćanja

Pravila privatnosti

Opći uvjeti korištenja

Poliklinika Med Art | © Sva prava pridržana

info@poliklinika-medart.hr

izrada: trenutak.hr